Za Hasanbegovića, sjene nisu ono što blijedi. Naprotiv, one su trag ljudi čije odsustvo traje već tri decenije.

„To su sjene ljudi koji su tu među nama, ali ih nema, koji su ubijeni, koji više nisu s nama. Ostale su majke, ostali su bijeli nišani da svjedoče da su oni bili, postojali i da su svirepo ubijeni.“

Njegove fotografije ne govore samo o prošlosti, nego i o praznini koja traje. Zato na njima nema prizora koji insistiraju na šoku ili senzacionalizmu. Umjesto toga, pogled se zadržava na satovima koji neumorno otkucavaju, porodičnim fotografijama i predmetima koji svjedoče o životima prekinutim, ali ne i zaboravljenim.

Vrijeme čekanja

Prije nego što pritisne okidač, kaže Hasanbegović, uvijek razmišlja kako bi izgledalo da se i sam nađe s druge strane objektiva.

„Kad radim te priče uvijek se stavljam u poziciju onoga koga snimam. Kako bi to izgledalo da mene neko gleda na tim fotografijama. Htio sam svakome dati dostojanstvo. I majkama koje su izgubile svoje najmilije, a da pritom pokažem svu tu bol i svu tu patnju kroz koju prolaze već 31 godinu. Ogroman je to period. Mnoge majke nažalost nisu ni našle svoje, preselile su.“

Kaže da je upravo u njihovim domovima primijetio nešto što se iznova ponavljalo.

„Vrlo interesantno je da one imaju u svojim kućama dosta tih satova. Uvijek su dva, tri sata na zidu i dosta malih satova. Čuje se ona kazaljka kad otkucava. Ti satovi naprosto režu tišinu njihovog doma. To mi je bilo uvijek interesantno kad pričaju, kad daju izjave. Kad stane ta priča, kad počne jecaj, ti satovi, te kazaljke, otkucaji pomiješani sa jecajem, to jednostavno para tu težinu i taj prostor u kojem one žive.“

Kasnije je, kaže, počeo razmišljati šta ti satovi zapravo predstavljaju.

„Njima satovi znače da iščekuju nekoga. Oni se svakome obraduju i prime u svoju kuću svakoga, ne gledajući ni na vjeru ni na naciju. Ti satovi predstavljaju čekanje tog nekog dragog gosta, čekanje da zazvoni telefon, da im jave da su pronašli, identificirali njihove najdraže, muža, brata, sina. I čekanje 11. jula. Da dođu ljudi, da vide, da podijele s majkama neku priču, da stanu, da se pozdrave, da se upitaju.“

Vrijeme suočavanja

Iako su „Potočarske sjene“ posvećene Srebrenici, Hasanbegovićev odnos prema ovoj temi ne može se odvojiti od njegovog vlastitog ratnog iskustva. Kao Višegrađanin koji je 1992. godine preživio strijeljanje na obali Drine, fotografiju ne doživljava prvenstveno kao profesiju, nego kao dokument koji ostaje kada ljudi više nisu tu.

Na pitanje prepoznaje li sebe u fotografijama „Potočarskih sjena“, odgovara bez zadrške:

„Ne bih radio da se ne prepoznajem. Moj odnos prema fotografiji i radu desio se tokom rata kad sam izbjegao iz Višegrada. Tada sam ustvari shvatio šta je fotografija i šta znači fotografija u životu, kao dokument koji će ostati i poslije mene i poslije svih nas. Naravno da mene boli jer na onom kamenu kad uđete u Potočare između svih gradova stoji ime mog grada, Višegrada. Tu su neki moji komšije, moji prijatelji, koji su uspjeli pobjeći devedeset druge u Žepu ili Srebrenicu, ostali tamo tokom rata i nažalost nisu preživjeli devedeset petu. Tako da sam i tim dijelom vezan za Potočare i za kompletnu priču o Srebrenici.“

Upravo je suočavanje sa vlastitom prošlošću obilježilo jedan od njegovih najznačajnijih fotografskih ciklusa. Kada se 2010. godine ispraznilo Drinsko jezero Perućac zbog potrage za posmrtnim ostacima žrtava, Hasanbegović se, gotovo dvije decenije nakon što je na tom mjestu preživio strijeljanje, vratio na obalu Drine, ovoga puta kao fotograf. Povratak nije bio samo fizički.

Bio je to povratak mjestu na kojem je, gotovo dvije decenije ranije, izbjegao smrt. Iz tog iskustva nastala je izložba „Drina/Jezero Perućac“, koja je, baš kao i „Potočarske sjene“, pokušaj da se fotografijom sačuva ono što vrijeme ne smije izbrisati.

„Tada se ispraznilo Drinsko jezero Perućac i Amor Mašović sa svojom ekipom otišao je na pretraživanje terena. Našli su dosta ostataka tijela. I onda je tu došlo nekako moje suočavanje sa onim što sam ja preživio devedeset druge. Prvi put kad sam otišao dole na poziv Amora Mašovića imao sam strah i te neke flashbackove, vraćanje na devedeset drugu.“

Kaže da je već drugog dana osjetio kako ga sustižu sjećanja koja je godinama nosio u sebi.

„Drugi dan došlo je do, aj da kažemo, sloma ili poravnanja unutar mene samog, ne znam više kako to da objasnim. Imao sam i neke zdravstvene probleme u tom momentu i jednostavno se smirilo nakon par dana. Onda sam uzeo fotoaparat, postavio sebi pitanje: 'Okej, zašto sam ja ovdje?' Ja sam tu fotograf. Ja tu trebam da snimim, da zabilježim.“

Vrijeme koje ostaje

U istoimenoj monografiji "Potočarske sjene", objavljenoj prošle godine, Nihad Kreševljaković piše da je Hasanbegović "daleko od senzacionalizma i pristupa emociji kao robi", uvjeren da će vrijeme njegovim fotografijama tek dati puni smisao. Na pitanje kako danas gleda na vlastite fotografije nastale prije dvadeset godina i šta bi želio da ostane iza njih za nekoliko decenija, Hasanbegović odgovara skromno.

„Ostat će što će ostati. Ja se nadam da će to nekome trebati, da će to neko iskoristiti, da sam ostavio neki trag. Ne samo ja, nego i sve moje kolege fotografi koji su radili, rade i radit će. Mi fotografi ne pričamo, ne pišemo. Mi svjetlom pišemo i kroz fotografije pokušavamo da zaledimo kroz djelić sekunde, jedan momenat, jedno vrijeme i da to ostane za neka buduća pokoljenja koja budu istraživala, učila, interesovala se. Jednostavno, to je moj posao.“

Dok razgovaramo o fotografijama iz Srebrenice, Hasanbegović podsjeća da dokumentovanje zločina nije priča koja pripada samo prošlosti.

„Nažalost, danas u svijetu ponavljamo isto. Govorili smo 'nikad više', a dok mi sada sjedimo i pričamo, dešavaju se zločini, dešavaju se genocidi. Ubijaju se djeca u Gazi. Mi možemo samo dokumentovati i nadati se da će neko stati, pogledati te fotografije i reći: 'Stanite ljudi. Ovo što se radi nije dobro.'“

U domovima majki Srebrenice satovi i dalje otkucavaju. Ne odbrojavaju samo vrijeme, nego godine čekanja, nade i sjećanja. Zato „Potočarske sjene“ nisu priča o prošlosti, nego o sadašnjosti. O tome šta ostaje kada se kamere ugase, komemoracije završe, a obećanje „nikad više“ nastavi tražiti svoje pravo značenje.

┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad